Ovo je stara izmjena dokumenta!
Teorija facilitacije (facilitation theory), ponekad također zvano facilitirano učenje ( facilitative teaching), je humanistički pristup učenju razvijen tijekom 1980-ih od strane utjecajnog američkog psihologa Carl Rogersa i drugih te je najbolje opisan njegovim riječima:
Rogersovo prvo područje interesa bila je psihologija i psihoterapija gdje je od 1940-ih počeo primjenjivati klijentu usmjerenu terapiju (client-centered therapy) koja promovira stajalište pomaganja ili savjetovanje klijenta gledajući problem iz njegove perspektive. U drugoj polovici 1960-ih počinje primjenjivati sličan pristup na procese edukacije i učenja. Njegova početna vjerovanja su bila da su ljudi po prirodi dobri i zdravi te da sva živa bića nastoje što bolje iskoristiti svoje postojanje (tendecija samoaktualizaciji) (the actualizing tendency)).
U svom radu Rogers se oslanja na dvije vrste učenja3) koje su otkrili prijašnji teoretičari4):
Rogersova teorija vidi učitelje kao ključne u procesu učenja, ali ne kao hodajuće udžbenike koji reproduciraju svoj sadržaj, već kako facilitatore učenja (facilitator of learning). Facilitiranje se odvija kroz učiteljev stav tijekom privatnog odnosa sa učenicima. Rogers navodi tri kvalitete stava neophodne za vršenje facilitacije (u savjetovanju i edukaciji). Takozvane temeljne uvjete5):
Ostali učiteljevi zadaci uključuju uspostavljanje ugodne atmosfere u učionici. Samim time dolazi do facilitiranja učenja i stjecanja novih ideja reduciranjem mogućih negativnih efekata vanjskih faktora. Facilitirajući učitelj trebao bi biti otvoren za nove ideje, slušati učenike, obraćati pozornost na odnos koji ima sa učenicima kao i na sadržaj materijala koji predaje, ohrabrivati učenike da preuzmu odgovornost za svoje učenje i akcije te da samoocjenjivanje bude najviši oblik ocjenjivanja. Također bi trebao koristiti povratnu informaciju od učenika za daljnja poboljšanja.
Ipak, učitelj ne može cijeli proces edukacije obaviti sam. Učinkovitost procesa edukacije ovisi i o učenicima. Kako bi doprinijeli svom vlastitom učenju oni bi trebali biti:
Ako su zadovoljeni svi uvjeti,
Rogersova teorija, kako je navedeno, ima jasne ciljeve koje nije uvijek lagano uvesti u učionicu. To su uspostavljanje bliskog kontakta sa učenicima, upoznavanje te pružanje empatije i podrške što zahtijeva veliku količinu truda od strane učitelja. Učitelji većinom ignoriraju ovaj dio edukacijskog procesa i orijentirani su samo na znanje koje bi trebali prenijeti učenicima.
Neki od Rogersovih savjeta koji su primijenjeni u temeljnim uvjetima su9):
Pronađeni pozitivni rezultati Rogersove teorije u praksi uključuju: manje disciplinskih problema u učionicama, bolje znanje i veći rezultati na IQ testovima, korištenje viših procesa mišljenja, manje vandalizma, pozitivni samoobzir, povećanje kreativnosti i drugih.10)
Rogersova teorija je kritizirana zbog sličnih razloga kao i druge humanističke teorije: sumnjivost tvrdnji o prirođenoj dobroti ljudi i volji za učenjem.
Rogers, Carl R. The Interpersonal Relationship in the Facilitation of Learning. In Humanizing Education: The Person in the Process. Ed. T. Leeper. National Education Association, Association for Supervision and Curriculum Development, p1-18. 1967.
Theories of learning: Holistic learning theory. Oxford Brookes University. Preuzeto 22. ožujka 2011.