Prijevodi ove stranice:

Korisnički alati

Site alati


hr:learning_paradigms:humanism

Ovo je stara izmjena dokumenta!


Humanizam

O humanizmu

Humanizam se kao pristup podučavanju i kao paradigma učenja razvio 1960-ih kao opreka kognitivizmu i biheviorizmu te pogledu na ljude kao na objekte u znanstvenom ispitivanju. Humanizam polazi od vjerovanja da su ljudi po prirodi dobri te se suprotstavlja pristupu Sigmunda Freuda i biološkim pristupima, koji smatraju da su ljudsko ponašanje i kognicija (spoznaja) determinirane iskustvom i prošlim događajima. Najvažniji predstavnici humanizma koji su oblikovali ovu teoriju su Carl Rogers i Abraham Maslow čiji je rad većim dijelom bio usmjeren razumijevanju ličnosti.

Humanisti naglašavaju:

  • važnost odgovornosti za vlastite postupke i sadašnjeg trenutka,
  • vrijednost svakog pojedinca, i
  • zadovoljstvo kroz samoostvarenje kao krajnji životni cilj.

Humanistički pogled na učenje sugerira da:

  • je učenje prirodna želja, sredstvo samoaktualizacije i razvoja osobnih potencijala
  • se važnost učenja nalazi u samom procesu, ne ishodu
  • bi učenici trebali imati veću kontrolu nad procesom učenja, koja bi se trebala temeljiti na opažanju i istraživanju
  • bi učitelj trebao biti uzorni model koji će poticati učenika i osiguravati mu dovoljno razloga i motivacije za svaki novi dio procesa učenja.

Maslowljeva hijerarhija potreba kao pokušaj formulacije ustrojstva ljudske motivacije, jedan je od njegovih doprinosa koji je postao široko prihvaćen i izvan okvira humanizma. Hijerarhija potreba pristupa motivaciji u terminima različitih potreba od kojih potrebe niže razine moraju biti zadovoljene prije nego se prijeđe na potrebe više razine. Te razine uključuju fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, potrebe za pripadanjem i ljubavlju, potrebe za poštovanjem i potrebe za samoaktualizacijom te moraju biti zadovoljene spomenutim redoslijedom.

Budući da se humanizam više bavio osobnim razvojem koji se može njegovati učenjem negoli rezultatima stjecanja znanja i tjelesnim i psihičkim procesima u osnovi toga, ne smatra se uvijek paradigmom učenja. Ipak, upravo su mu te karakteristike omogućile da izbjegne neke kritike uobičajene svim ostalim paradigmama učenja. Sve ostale paradigme, kada se proučavaju u okviru prakse podučavanja, pokušavaju kvantificirati učenje i znanje rastavljajući ih na mjerljive ali često besmislene dijelove koji su često izvan ikojeg konteksta. One povezuju učenje sa učionicom i brojem sati, razreda, predavanja, udžbenika i literature te konačno testovima i ocjenama, no vrlo malo iskustava iz stvarnog života zapravo odgovara tom konceptu, posebice zato što nisu mjerljiva ocjenama. To također upućuje da netko zna1):

  • što ljudi trebaju učiti (što je potpuno određeno vremenom, mjestom i kulturom),
  • kada to treba učiti (što je određeno programima podučavanja a nemogućnost njihova slijeđenja rezultira dijagnosticiranjem teškoća u učenju,
  • kako se to treba podučavati (kao da postoji najbolji način podučavanja nečega bez obzira na učenika, i
  • tko bi to trebao podučavati.

S druge strane, humanizam učenje povezuje sa osobnim potrebama kako bi se ostvarila samoaktualizacija.

Teorije učenja:

Teorije instrukcijskih dizajna i modeli učenja:

Druga važna imena:

Kritike

Uobičajene kritike humanizma sugeriraju:

  • da humanistički pristup ima smanjenu mogućnost eksperimentalnih istraživanja,
  • nedostatak metoda tretiranja različitih psihičkih problema, i
  • neslaganje sa osnovnom humanističkom pretpostavkom da su ljudi po svojoj prirodi dobri.

Literatura

Pročitaj više

Recentna literatura

hr/learning_paradigms/humanism.1386888027.txt.gz · Zadnja izmjena: 2023/06/19 17:49 (vanjsko uređivanje)