Prijevodi ove stranice:

Korisnički alati

Site alati


hr:learning_paradigms:humanism

Ovo je stara izmjena dokumenta!


Humanizam

O humanizmu

Humanizam se kao pristup podučavanju i kao paradigma učenja razvio 1960-ih kao opreka kognitivizmu i biheviorizmu te pogledu na ljude kao na objekte u znanstvenom ispitivanju. Humanizam polazi od vjerovanja da su ljudi po prirodi dobri te se suprotstavlja pristupu Sigmunda Freuda i biološkim pristupima, koji smatraju da su ljudsko ponašanje i kognicija (spoznaja) determinirane iskustvom i prošlim događajima. Najvažniji predstavnici humanizma koji su oblikovali ovu teoriju su Carl Rogers i Abraham Maslow čiji je rad većim dijelom bio usmjeren razumijevanju ličnosti.

Humanisti naglašavaju:

  • važnost odgovornosti za vlastite postupke i sadašnjeg trenutka,
  • vrijednost svakog pojedinca, i
  • zadovoljstvo kroz samoostvarenje kao krajnji životni cilj.

Humanistički pogled na učenje sugerira da:

  • je učenje prirodna želja, sredstvo samoaktualizacije (eng. self-actualization) i razvoja osobnih potencijala
  • se važnost učenja nalazi u samom procesu, ne ishodu
  • bi učenici trebali imati veću kontrolu nad procesom učenja, koja bi se trebala temeljiti na opažanju i istraživanju
  • bi učitelj trebao biti uzorni model koji će poticati učenika i osiguravati mu dovoljno razloga i motivacije za svaki novi dio procesa učenja.

Maslowljeva hijerarhija potreba (eng. hierarchy of needs) kao pokušaj formulacije ustrojstva ljudske motivacije, jedan je od njegovih doprinosa koji je postao široko prihvaćen i izvan okvira humanizma. Hijerarhija potreba pristupa motivaciji u terminima različitih potreba od kojih potrebe niže razine moraju biti zadovoljene prije nego se prijeđe na potrebe više razine. Te razine uključuju fiziološke (physiological) potrebe, potrebe za sigurnošću (safety), potrebe za pripadanjem i ljubavlju (society), potrebe za poštovanjem (esteem) i potrebe za samoaktualizacijom te moraju biti zadovoljene spomenutim redoslijedom.

Budući da se humanizam više bavio osobnim razvojem koji se može njegovati učenjem negoli rezultatima stjecanja znanja i tjelesnim i psihičkim procesima u osnovi toga, ne smatra se uvijek paradigmom učenja. Ipak, upravo su mu te karakteristike omogućile da izbjegne neke kritike uobičajene svim ostalim paradigmama učenja. Sve ostale paradigme, kada se proučavaju u okviru prakse podučavanja, pokušavaju kvantificirati učenje i znanje rastavljajući ih na mjerljive ali često besmislene dijelove koji su često izvan ikojeg konteksta. One povezuju učenje sa učionicom i brojem sati, razreda, predavanja, udžbenika i literature te konačno testovima i ocjenama, no vrlo malo iskustava iz stvarnog života zapravo odgovara tom konceptu, posebice zato što nisu mjerljiva ocjenama. To također upućuje da netko zna1):

  • što ljudi trebaju učiti (što je potpuno određeno vremenom, mjestom i kulturom),
  • kada to treba učiti (što je određeno programima podučavanja a nemogućnost njihova slijeđenja rezultira dijagnosticiranjem teškoća u učenju,
  • kako se to treba podučavati (kao da postoji najbolji način podučavanja nečega bez obzira na učenika, i
  • tko bi to trebao podučavati.

S druge strane, humanizam učenje povezuje sa osobnim potrebama kako bi se ostvarila samoaktualizacija.

Teorije učenja:

Teorije instrukcijskih dizajna i modeli učenja:

Druga važna imena:

Kritike

Uobičajene kritike humanizma sugeriraju:

  • da humanistički pristup ima smanjenu mogućnost eksperimentalnih istraživanja,
  • nedostatak metoda tretiranja različitih psihičkih problema, i
  • neslaganje sa osnovnom humanističkom pretpostavkom da su ljudi po svojoj prirodi dobri.

Literatura

Pročitaj više

Recentna literatura

hr/learning_paradigms/humanism.1386894192.txt.gz · Zadnja izmjena: 2013/12/13 01:23 od ptomac