Prijevodi ove stranice:

Korisnički alati

Site alati


hr:memory_models:a_brief_history_of_human_memory_systems

Kratka povijest istraživanja ljudskog pamćenja

Rani modeli i mjere pamćenja

Jedno od prvih istaknutih istraživanja ljudskog pamćenja je 1890. godine proveo William James. Temeljem vlastitih istraživanja, James je pretpostavio da se pamćenje sastoji od dva sustava (dihotomno pamćenje)1):

  • primarno pamćenje, koje traje nekoliko sekundi i drži informacije u našoj svijesti, i
  • sekundarno pamćenje, koje je neograničenog trajanja i po potrebi se može dozvati u svijest.

Mjeru kapaciteta kratkoročnog (primarnog) pamćenja uveo je nešto ranije, 1887, Joseph Jacobs, koji je testirao raspon brojeva koje su njegovi studenti mogli zapamtiti.2) Vodeći se kriterijem da najmanje 50% znamenki mora biti točno zapamćeno, njegovi sudionici su uglavnom pamtili oko 7. Također je zamijetio da se dobiveni rezultati mogu poboljšati grupiranjem brojeva (npr. u grupe od tri) ili čitajući naglas.

Slične rezultate izvijestio je i George Miller 19563). Na osnovi vlastitih istraživanja, sugerirao je da je kratkoročno pamćenje kod ljudi određeno brojem chunkova ili kognitivnih cjelina koje pojedinac može zapamtiti, neovisno o tome radi li se o slovu, brojci ili riječi. Ovaj je broj u prosjeku jednak sedam i obično varira između pet i devet.

Ovo istraživanje je pojačalo zanimanje za istraživanje ljudskog pamćenja. Do tada, bilo je općeprihvaćeno da do zaboravljanja dolazi zbog interferencije ciljne informacije s novostečenom informacijom. Ovu ideju, poznatu pod nazivom retroaktivna interferencija uveli su 1900. godine Georg Elias Müller i Alfons Pilzecker​4), koji su zaključili da učenje ne uzrokuje trenutno i dugotrajno pamćenje, već da pamćenju treba vremena za konsolidaciju (Konsolidierung). To znači da je u razdoblju konsolidacije pamćenje osjetljivo. Tijekom 1950-ih, John Brown5) i Lloyd i Margaret Peterson6) proveli su istraživanja o zaboravljanju informacija, nudeći druga objašnjenja zaboravljanja. Njihova hipoteza kaže da do zaboravljanja dolazi zbog brzog propadanja tragova pamćenja (the neural substrate of retention) u trenutku uspostave. Oba razloga će kasnije biti potvrđena kao točna.

Jedan ili dva sustava pamćenja?

Drugi problem o kojem se raspravljalo tijekom 1960-ih godina je da li se ljudsko pamćenje sastoji od jedne ili dvije komponente. Neki znanstvenici poput Arthura Meltona7) tvrdili su da su i kratkoročno pamćenje (STM) i dugoročno pamćenje (LTM) samo dvije podkomponente ovisne o istom sustavu. Svoja razmišljanja Melton je opravdao dokazima o aktivaciji dugoročnog pamćenja u eksperimentima kratkoročnog pamćenja. Iako su njegovi radovi bili jako utjecajni, tijekom godina se</font> nakupilo sve više dokaza koji su govorili u prilog postojanja barem dva odvojena sustava pamćenja.

Prvi utjecajniji dvokomponentni model pamćenja uveli su, 1968., Richard Atkinson i Richard Shiffrni8). Njihov se model sastojao od dugoročnog i radnog ili kratkoročnog pamćenja te je kasnije nadograđen dodatnom komponentom zvanom senzorno pamćenje. Senzorno pamćenje sadrži sve senzorne modalitete i služi kao kratkotrajna tampon zona prije no što informacija uđe u kratkoročno pamćenje. Kratkoročno pamćenje je privremeno skladište za nove informacije prije njihovog ulaska u dugoročno pamćenje, ali se također koristi i za kognitivne zadatke, razumijevanje i učenje.

Tvrdnja o dva odvojena sustava pamćenja (dugoročno i kratkoročno pamćenje) se danas smatra točnom. Ova tvrdnja je podržana razlikama u9) 10):

  • kapacitetu (mali za STM i velik ili neograničen za LTM)
  • vremenskom ograničenju (informacije u STM-u propadaju kako vrijeme odmiče, što nije slučaj u LTM-u)
  • brzini zadržavanja (vrlo visoka za STM i nešto manja za LTM)
  • vremenu usvajanja informacija (kratko za STM i duže za LTM)
  • kodiranju informacija (semantičko za LTM i akustično ili vizualno za STM), i
  • oštećenoj vrsti pamćenja kod pacijenata koji su pretrpjeli tjelesna oštećenja11)

Napomena: radno pamćenje često se zamjenjuje za kratkoročno pamćenje. Glavna razlika između njih je da radno pamćenje obično uključuje strukturu i procese koje izvodi sustav koji upravlja kratkoročnim pamćenjem.

Bibliografija

2)
Jacobs, J. Experiments in 'prehension'. Mind, 12, 75-79, 1887. Citirano u Baddeley, Alan D. Human memory: theory and practice. Psychology Press, 1997.
4)
Müller G.E., & Pilzecker A. Experimentelle Beiträge zur Lehre vom Gedächtnis. Z. Psychol. Ergänzungsband 1:1–300. 1900. cited by Lechner, Hilde A., Larry R. Squire, and John H. Byrne. 100 Years of Consolidation — Remembering Müller and Pilzecker. Learning & Memory 6, no. 2: 77-87, March 1999.
11)
Više: Milner, B. Amnesia following operation on the temporal lobes. In C.W.M. Whitty & O. L. Zangwill (eds), Amnesia. London: Butterworth, 1966. (damage of LTM without damaging STM), and Shallice, T. & Warrington, E.K. Independent functioning of verbal memory stores: a neuropsychological study. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 22, 261–273. 1970. (damaged STM with fully functioning LTM), cited by Baddeley, Alan D. The Psychology of Memory. In Michael D. Kopelman, and Barbara A. Wilson. The Handbook of Memory Disorders. 2nd ed. Wiley, 2002.
hr/memory_models/a_brief_history_of_human_memory_systems.txt · Zadnja izmjena: 2015/05/12 13:53 od jpetrovic