Prijevodi ove stranice:

Korisnički alati

Site alati


hr:instructional_design:facilitation_theory

Teorije facilitacije

Općenito

Teorija facilitacije (facilitation theory) ili facilitirano učenje ( facilitative teaching), je humanistički pristup učenju tijekom 1980-ih razvio utjecajni američki psiholog Carl Rogersa i drugi te je najbolje opisan njegovim riječima:

  • Mi znamo … da iniciranje takve vrste učenja ne počiva na vještinama poučavanja vođe, njegovom akademskom znanju o tom području, njegovom planiranju nastave, korištenju audio-vizualnih pomagala, programiranom učenju koji koristi, njegovim prezentacijama i predavanjima, obilju knjiga, iako svaka od tih sastavnica može u jednom trenutku biti iskorištena kao važan izvor. Ne, važnost facilitacije učenja temelji se na određenim osobinama stavova koje postoje između facilitatora (facilitator) i učenika.1)
  • Ne možemo izravno naučiti drugu osobu; možemo samo facilitirati učenje.2)

Što je teorija facilitacije?

Rogersovo prvo područje interesa bila je psihologija i psihoterapija gdje je od 1940-ih počeo primjenjivati klijentu usmjerenu terapiju (client-centered therapy) koja promovira stajalište pomaganja ili savjetovanje klijenta gledajući problem iz njegove perspektive. U drugoj polovici 1960-ih počinje primjenjivati sličan pristup na procese edukacije i učenja. Njegova početna vjerovanja su bila da su ljudi po prirodi dobri i zdravi te da sva živa bića nastoje što bolje iskoristiti svoje postojanje (tendecija samoaktualizaciji) (the actualizing tendency)).

U svom radu Rogers se oslanja na dvije vrste učenja3) koje su otkrili prijašnji teoretičari4):

  • učenje napamet (rote learning), misleći na besmisleno zapamćivanje činjenca, i
  • eksperimentalno učenje (experimantal learning) iz svakodnevnog života, koje ima značenje i osobnu važnost. Ono je rezultat prirodne znatiželje i prepoznate važnosti naučenih materijala često stečenih tijekom obavljanja neke aktivnost ili barem facilitirane tijekom učenikove aktivne participacije u procesu učenja te je često samoinicirana. Ovakvu vrstu znanja je teško prenijeti drugima.

Rogersova teorija vidi učitelje kao ključne u procesu učenja, ali ne kao hodajuće udžbenike koji reproduciraju svoj sadržaj, već kako facilitatore učenja (facilitator of learning). Facilitiranje se odvija kroz učiteljev stav tijekom privatnog odnosa sa učenicima. Rogers navodi tri kvalitete stava neophodne za vršenje facilitacije (u savjetovanju i edukaciji). Takozvane temeljne uvjete5):

  • Realnost. “To znači da je on [učitelj] svoj, a ne da negira sebe.6) Učitelj mora biti osoba svjesna svojih osjećaja te ih prenijeti na odgovarajući način. Ne bi smio biti samo jedan od likova u predstavi koja se zove proces obrazovanja, “”bezlično utjelovljenje nastavnih zahtjeva ili sterilna cijev kroz koju se znanje prenosi s generacije na generaciju.7)
  • Cijenjen, prihvatljiv, povjerljiv. Ovo se odnosi na učiteljevu brigu za studente i njegovo prihvaćanje studentskih osjećaja (onih koji daju potporu učenju, kao i onih koji ometaju učenje). Povjerenje i cijenjenost sposobnosti te sposobnosti kao ljudskog bića.
  • Empatija. Empija znači biti u mogućnosti staviti se u tuđu kožu. To znači da učitelj može razumijeti učenikovo gledište procesa učenja i njegovih reakcija. Naglasak je stavljen na razumijevanje, a ne na osuđivanje ili procjenjivanje.

Ostali učiteljevi zadaci uključuju uspostavljanje ugodne atmosfere u učionici. Samim time dolazi do facilitiranja učenja i stjecanja novih ideja reduciranjem mogućih negativnih efekata vanjskih faktora. Facilitirajući učitelj trebao bi biti otvoren za nove ideje, slušati učenike, obraćati pozornost na odnos koji ima sa učenicima kao i na sadržaj materijala koji predaje, ohrabrivati učenike da preuzmu odgovornost za svoje učenje i akcije te da samoocjenjivanje bude najviši oblik ocjenjivanja. Također bi trebao koristiti povratnu informaciju od učenika za daljnja poboljšanja.

Ipak, učitelj ne može cijeli proces edukacije obaviti sam. Učinkovitost procesa edukacije ovisi i o učenicima. Kako bi doprinijeli svom vlastitom učenju oni bi trebali biti:

  • svjesni o uvjetima facilitacije provedenih u njihovu korist,
  • svjesni da je problem koji će naučiti stvaran, relevantan i značajan
  • motivirani, jer je motivacija, prema Rogersu, tendencija prema samoaktualizaciji koja je prisutna kod svih zdravih pojedinaca.

Ako su zadovoljeni svi uvjeti,

  • učenje postaje život, i to vrlo važan život. Učenik je na putu, ponekad uzbuđen ponekad u dilemi, da postane biće koje uči i mijenja se.8)

Koje je praktično značanje teorije facilitacije?

Rogersova teorija, kako je navedeno, ima jasne ciljeve koje nije uvijek lagano uvesti u učionicu. To su uspostavljanje bliskog kontakta sa učenicima, upoznavanje te pružanje empatije i podrške što zahtijeva veliku količinu truda od strane učitelja. Učitelji većinom ignoriraju ovaj dio edukacijskog procesa i orijentirani su samo na znanje koje bi trebali prenijeti učenicima.

Neki od Rogersovih savjeta koji su primijenjeni u temeljnim uvjetima su9):

  • Realnost. Biti realan ne znači iskazivati frustracije i gnjev na učenicima. Takvoj vrsti podučavanja nije mjesto u učionici. “Stav izražen u segmentu realnosti se odnosi na stav poštovanja, topline, brige, sviđanja i razumijevanja.” Učitelj se ne smije pretvarati da je sveznajući i savršen jer studenti ionako znaju da to nije moguće.
  • Prihvaćanje. Učitelji bi trebali prihvatiti sve studente ne zbog njihovih dobrih/negativnih karakteristika, već zato što su svi oni dragocjena ljudska bića. To prihvaćanje se može manifestirati kao slušanje studenata što govore, ne u cilju ocjenjivanja onoga šta su rekli, već slušanja kako bi naučili njihove ideje, misli i osjećaje. Učenici se moraju osjećati slobodnima u objašnjavanju svojih ideja. Prihvaćanje se također može manifestirati u vidu odgovaranja na ono što je rekao učenik.
  • Empatija. Empatija omogućava učiteljima da shvate razloge koji su doveli studente do određenih ponašanja ili odgovora, ali i za razumijevanje njihovih emocionalnih situacija koje se moraju razriješiti kako bi se omogućilo značajno učenje.

Pronađeni pozitivni rezultati Rogersove teorije u praksi uključuju: manje disciplinskih problema u učionicama, bolje znanje i veći rezultati na IQ testovima, korištenje viših procesa mišljenja, manje vandalizma, pozitivni samoobzir, povećanje kreativnosti i drugih.10)

Kritika

Rogersova teorija je kritizirana zbog sličnih razloga kao i druge humanističke teorije: sumnjivost tvrdnji o prirođenoj dobroti ljudi i volji za učenjem.

Ključne riječi i najvažnija imena

  • teoriaj facilitacije, facilitirani učitelj, realnost, prihvaćanje, empatija

Literatura

Rogers, Carl R. The Interpersonal Relationship in the Facilitation of Learning. In Humanizing Education: The Person in the Process. Ed. T. Leeper. National Education Association, Association for Supervision and Curriculum Development, p1-18. 1967.

Patterson, C. H. Carl Rogers and Humanistic Education. In Foundations for a Theory of Instruction and Educational Psychology, Chapter 5. Harper & Row, 1977.

Theories of learning: Holistic learning theory. Oxford Brookes University. Preuzeto 22. ožujka 2011.

Pročitaj više

hr/instructional_design/facilitation_theory.txt · Zadnja izmjena: 2014/01/16 19:43 od iburic