Ovo je stara izmjena dokumenta!
Teorija facilitacije (facilitation theory) ponekad zvano facilitirano učenje ( facilitative teaching), je humanistički pristup učenju koji se razvio tijekom 1980-ih od strane utjecajnog američkog psihologa Carl Rogers i drugih te je najbolje opisana njegovim riječima:
Rogersovo prvo područje interesa je bila psihologija i psihoterapija gdje je od 1940-ih počeo primjenjivati klijentu usmjerenu terapiju (client-centered therapy) koja promovira stajalište pomaganja ili savjetovanje klijenta gledajući problem iz njegove perspektive. U drugoj polovici 1960-ih počinje primjenjivati sličan pristup na procese edukacije i učenja. Njegova početna vjerovanja su bila da su ljudi po prirodi dobri i zdravi te da sva živa bića nastoje što bolje iskoristiti svoje postojanje (tendecija samoaktualizaciji) (the actualizing tendency)).
U svom radu Rogers se oslanja na dvije vrste učenja3) koje su otkrili prijašnji teoretičari4):
Rogersova teorija vidi učitelje kao ključne u procesu učenja, ali ne kao hodajuće udžbenike koji reproduciraju svoj sadržaj, već kako facilitatore učenja (facilitator of learning). Facilitiranje se odvija kroz učiteljev stav tijekom privatnog odnosa sa učenicima. Rogers navodi tri kvalitete stava neophodne za vršenje facilitacije (u savjetovanju i edukaciji). Takozvane temeljne uvjete(core conditions)5):
Ostali učiteljevi zadaci uključuju uspostavljanje ugodne atmosfere u učionici. Samim time dolazi do facilitiranja učenja i stjecanja novih ideja reduciranjem mogućih negativnih efekata vanjskih faktora. Facilitirani učitelji trebao bi biti otvoren za nove ideje, slušati učenike, obraćati pozornost na odnos koji ima sa učenicima kao i na sadržaj materijala koji predaje, ohrabrivati učenike da preuzmu odgovornost za svoje učenje i akcije te da samoocjenjivanje bude najviši oblik ocjenjivanja. Također bi trebao koristiti *povratnu informaciju od učenika* za daljnja poboljšanja.
Ipak, učitelj ne može cijeli proces edukacije obaviti sam. Učinkovitost procesa edukacije ovisi i o učenicima. Kako bi doprinjeli svom vlastitom učenju oni bi trebali biti:
Ako su zadovoljeni svi uvjeti,
Rogersovo teorija, kako je i navela, ima jasne ciljeve koje nije uvijek lagano uvesti u učionicu. Oni su uspostavljanje bliskog kontakta sa učenicima, upoznavanje ih i pružanje im empatije i podrške koje zahtijeva veliku količinu truda od strane učitelja. Učitelji većinom ignoriraju ovaj dio edukacijskog procesa i orijentirani su samo na znanje koje bi trebali prenijeti učenicima.
Neki od Rogersovih savjeta koji su primjenjeni u temeljnim uvjetima su9):
Pronađeni pozitivni rezultati Rogerove teorije u praksi uključuju: manje disciplinskih problema u učionicama, bolje znanje i veći rezultati na IQ testovima, korištenje viših procesa mišljenja, manje vandalizma, pozitivni samoobzir, povećanje kreativnosti i drugih.(Aspy, D., Roebuck, F. Our research and our findings. In: Rogers, C. R. Freedom to learn: a view of what education might become, p. 199-217. Columbus, OH, Charles E. Merrill, 1969. Cited by Zimring, Fred. Carl Rogers. Prospects: the quarterly review of comparative education 24, no. 3/4: 411-422, 1994.))
Rogersova teorija je kritizirana zbog sličnih razloga kao i druge humanističke teorije: sumnjivost tvrdnji o prirođenoj dobroti ljudi i volji za učenjem.
Rogers, Carl R. The Interpersonal Relationship in the Facilitation of Learning. In Humanizing Education: The Person in the Process. Ed. T. Leeper. National Education Association, Association for Supervision and Curriculum Development, p1-18. 1967.
Theories of learning: Holistic learning theory. Oxford Brookes University. Retrieved March 22, 2011.