Jedna od prvih kritika biheviorističkom pristupu učenja, upućena početkom 20. stoljeća, dolazi od geštaltista i odnosi se na usmjerenost biheviorista isključivo na vidljivo ponašanje. Upravo je gestaltistički pogled na učenje utjecao na nove pristupe, šire od biheviorizma, koji su postavili temeljne principe onoga što danas nazivamo kognitivnim teorijama učenja. Tako je 1960-ih biheviorizam, do tad dominantna paradigma učenja, polako zamijenjen kognitivizmom.
Kognitivni pristup učenju, za razliku od biheviorističkog,
Pri razmatranju ljudske kognitivne strukture nužno je u obzir uzeti i svojstva ljudskog sustava za pamćenje. Pamćenje se često definira kao “sposobnost organizma da pohrani, zadrži i dozove informacije i iskustva”1). S obzirom da ima ključnu ulogu u stjecanju i zadržavanju znanja, objektom je mnogih istraživanja i esencijalni je dio brojnih kognitivističkih teorija učenja.
Od početka njegovog brzog razvoja tijekom 1960-ih kognitivizmu su upućene brojne kritike, osporavajući pretpostavku da se kognitivni procesi mogu usporediti sa modelom obrade informacija. Neki autori, poput Johna Searlea ili Rogera Penrosea tvrde da obrada podatka, s obzirom na urođena ograničenja, nikad ne može postići kompleksnost i mogućnosti ljudskih kognitivnih procesa, te da stoga ne može biti uspješna u njihovom opisivanju. Tipični primjeru su:
Tijekom 1970-ih, humanizam se kao holistički pristup, koji ističe vjeru u snagu pojedinca i pogled na učenje putem ispunjenja njegovih potencijala, razvija kao komplement biheviorizmu i kognitivizmu.
Ashworth, Frank et al. : Learning Theories and Higher Education. Level 3, Issue 2, June 2004.
Cognitivism at Learning Theories. Dohvaćeno 21. veljače 2011.
Dabbagh, N. The Instructional Design Knowledge Base. George Mason University, Instructional Technology Program. Dohvaćeno 8. ožujka, 2011.
Descombes, Vincent. The mind's provisions: a critique of cognitivism, 2001.